Sjaj i bijeda novih početaka

Ovo je jedan od onih tekstova za koje bi bilo bolje da su ostali neobjavljeni. Jer odišu surovom istinom, bolnim dimenzijama i detaljima mene same koje će shvatiti samo oni koji su izbrazdani i fragmentirani poput mene, koji nisu imali linearne živote i koji kroče neraskrčenim putevima.

Mjesec listopad ove godine bio je jedan od najtežih perioda moga života. Konstantno sam fizički oboljevala, mučila se s poslom, njemačkim i Njemačkom. Dugo sam potiskivala tu muku, zanemarivala svoje negativne emocije i onda naravno da su, kako kaže genijalni Freud, nekad morale izbiti na površinu. Negativnu energiju možemo zanemarivati, praviti se da je nema, neko vrijeme ju fino pomesti pod tepih, ali dragi moji, kada se to čudo nakupi, formira i dobije svoju psihičku težinu i boju - jao si ga onome tko ju je potiskivao! E pa to se upravo dogodio meni, stvorenju zraka i intelekta kojem su emocije uvijek kaskale i trčale za Logosom. Intelekt je kod mene uvijek bio neka sigurna luka, moje mjesto pod suncem jer sam ipak žena Vaga, dok je svijet emocija, svijet tjelesnog ostao tamo negdje - iza ugla. Kako to izgleda u stvarnom životu? Tako što sjedite u kupaoni na tepihu tiho jecajući da vas nitko drugi ne čuje, tako što imate momente gdje vam srce lupa sto na sat i gdje osjećate neku čudnu, konstantnu mučninu. Meni je tijelo vrištalo: “Judita, dosta je!” i tada sam se slomila. Dala sam otkaz na poslu, u 2 tjedna se spakirala, organizirala selidbu do Dubrovnika i prekinula vezu od skoro 3 godine. Spalila sam sve oko sebe. Spalila sam sve kako sebe ne bih uništila polaganim umiranjem u Njemačkoj koja me, čini se, nije uopće ispunjavala. Patila sam za svojim jezikom, za hrvatskom pisanom i govornom riječi, da osjetim miris onog svog, miris svog kamena, krša i masline. Da nisam otišla u inozemstvo, uvijek bih se pitala što bi bilo, kad bi bilo. Ja dođoh, vidjeh i izgubih, i baš kao i Jung u svojoj Crvenoj knjizi kada piše svojoj vlastitoj duši:

“I have shaken the dust of all the lands from my feet, and I have come to you, I am with you. After long years of long wandering, I have come to you again…”.

Tako sam i ja otresla sa svojih čizama sve ono što nije služilo mojoj unutarnjoj biti i srži, i vratila se sebi, nakon toliko dugo godina. Bila sam žena Ljubav koja je toliko sebe davala i žrtvovala za muškarce, koja je davala, sipala i rasipala svoju Ljubav drugima, a da mene ta vlastita Ljubav nikad nije ni dotakla. Iako sam intuitivno oduvijek znala da ne možemo istinski voljeti druge, dok ne zavolimo sebe, ja tu filozofiju nisam primjenjivala. U Ljubavi sam tražila sebe, a možda je ipak u sebi trebalo pronaći Sebe. Daleko od toga da ja nisam žena sa stavom, žena koja ide glavom kroz zid i hrabro kroči kroz život, ali sam istovremeno bolno svjesna svojih rupa, svoje divlje, nemirne prirode koja prezire konvencije, monotoniju i mediokritet. I ja sam od toga pobjegla, ne od njemačkog i Njemačke, nego od straha od zlatnog kaveza. Ja sam morala patiti, da shvatim da sam od duhovne divljine sazdana, da me konvencije more, i da ja moram imati izazove i patnju da bih se osjećala živom. “Kod tebe ništa bez muke” su bile riječi moje astrologinje koje s godinama dobivaju sve više na težini. Jer muka je ta zbog koje stvaram, muka je ta koja produbljuje i za kojom čeznem kada je u mom životu nema. Netko će reći da se ovdje radi o prikrivenom mazohizmu, ali stvar je ipak malo dublja i kompleksnija. Radi se o duhovnom nemiru i gladi za nebeskim visinama, gladi za svim onim što će učiniti da moja duša titra i treperi. Njemačka me naučila da se ne mogu više pretvarati biti ono što nisam. Ja jesam mlada psihologinja, našminkana i mirišljava djevojka u rozoj boji sa zlatnim nakitom, ali sam istovremeno i ona divlja, crna Ciganka koja u tmurnoj sobi čita o Nietzscheu, Dostojevskom, Jungu, alkemiji i astrologiji. Ta moja mistična, egzotična dimenzija više ne smije biti skrivena jer me život svaki put kazni kada ju zanemarim. Ja sam morala napraviti upravo ono o čemu je jedna druga Vaga, gospodin Nietzsche s istim Mjesecom u Strijelcu, pisala:

“I overcame myself, the sufferer; I carried my own ashes to the mountains; I invented a brighter flame for myself.”

Morala sam spaliti sve, kako bi nešto bolje iz tog pepela izniknulo. Morala sam se vratiti sebi, da ne izgubim Boga. I ovo je svojevrsna bolna oda vlastitoj individualnosti bez koje sam nitko i ništa. Ako sebe zanemarim, ako ne pratim svoje snove, što mi drugo preostaje? Kako ću se jednog dana pogledati u ogledalo i kako ću jednog dana svome djetetu reći “živi, dijete, u skladu sa sobom i svojim duševnim zakonima” ako ja sama po njima nisam živjela?

Put kojim se rjeđe ide je uvijek neminovno i put usamljenosti, ali barem je moj i ničiji drugi. Želim živjeti u skladu sa sobom i svojim unutarnjim zakonima bez obzira što kažu drugi, što kaže selo i autoriteti. Želim na kraju svog života hrabro pogledati Smrti u oči i reći s duševnim mirom poput Franka Sinatre:

“I did it my way.”

Vaša divlja Q