Obraćenje

Nije bilo lako odlučiti se, nakon toliko vremena povučenosti, izliti svoju dušu na temu koja je toliko silno intimna. A opet, možda je upravo zbog toga vrijedna da se prenese i drugima. 

Moj put obraćenja počeo je ovoga ljeta nakon prekinutih zaruka. Dogodilo se to posve neočekivano, “iz vedra neba - pa u rebra” kako bi se u narodu reklo. Bilo je to neočekivano mojoj svijesti i mom svjesnom stavu, ali u svojoj nutrini nešto, ili možda bolje rečeno Netko, govorilo mi je da tu nešto ne štima. Već par tjedana nakon zaruka usnula sam jedan san koji me po buđenju jako uznemirio. Sanjala sam da se oko mog zaručničkog prstena počinje formirati kamen koji lagano suzbija dijamante na prstenu. Vrlo brzo ti su dijamanti krenuli kopniti, gasili su se i gubili svoj prvobitni blještavi sjaj. U nevjerici i s panikom promatrala sam to propadanje prstena kojeg sam toliko zavoljela i koji mi se toliko svidio. U snu mahnito pozivam svog bivšeg zaručnika na mobitel i govorim mu: “Prsten propada, propao mi je prsten!”

U kolovozu uslijedio je prekid zaruka i moj Pad. Napisala sam pad namjerno s velikim “P” jer, i Bog zna, bilo je gadnih padova i prije, ali ovaj me je pokosio po svim osnovama. Još pred kraj odnosa osjetila sam potrebu za odlascima na misu i za molitvom. Poslušala sam u sebi taj impuls i polagano krenula u smjeru praktične vjere. Bili su to mravlji koraci, ali za mene ipak veliki. Dan prije prekida izmolila sam krunicu na nakanu obnove našeg odnosa, ali Bogu je to bio poziv da me zaštiti od stvari i ljudi koji nisu bili za mene. Sutradan dogodio se strmoglavi pad i nakon toga uslijedio je emocionalni pakao. 

Prvi dan poslije prekida nisam se mogla ustati iz kreveta, jedino što sam znala je moliti. Za to sam jedino bila sigurna da je ispravno i da je za mene nužno. Ljudima će možda zanimljiviji biti slijedovi ovih događanja, ali daleko su zanimljivije i značajnije promjene koje su se odvile unutar mene u tako malo vremena. Mi govorimo ovdje o malo više od dva mjeseca, a ono što se odvilo unutar ta dva mjeseca može stati u nečije godine. Emocionalni očaj, potoci suza, izmoljene krunice, odlasci na Euharistiju, ispovijedi, kilometarske svakodnevne šetnje praktički do iznemoglosti, razgovori s obitelji i prijateljicama koji su me spašavali i davali vjetar u leđa. Sve ono što nije valjalo otišlo je bez traga, a ono što je bilo za mene ostalo je stajati na čvrstim nogama.

Taj obrat od proučavanja astrologije, tarota, gnosticizma, alkemije pa sve do Krista zaista je bio dotaknut nečim numinoznim - Božjom milosti. Napravila sam puni krug u toj duhovnoj i intelektualnoj potrazi jer sam se vratila na svoj početak, a to je Dostojevski - jedan od najvećih vjernika kršćana među romanopiscima. 

I da se mi razumijemo, i u svojim najmračnijim momentima i u najvećem grijehu - ja sam u Boga uvijek vjerovala. Kršćanstvo sam oduvijek poštovala samo što dosad ono nije bilo živo. Nisam imala iskustvo živoga Boga. Nisam imala odnos s Njim kakav ga sada imam.

Ispred mene zasigurno je još dugačak put, ali sada bar znam da stojim na zdravom početku.

I tako, u tom početkom osluškivanju Boga, na savjet svoje drage prijateljice M., skupila sam duhovne hrabrosti i otišla u Liku na svoju prvu duhovnu obnovu koju je predvodio Danijel Čović. Prije su mi duhovne obnove bile strane, odbijale su me jer ih jednostavno nisam razumijela. Intelektom sam pokušala obuhvatiti ono što je samo srcem bilo spoznatljivo. Kako sam počela slušati Danijelove videe, ali i osobna iskustva prijateljice M., odlučila sam povjerovati tom čovjeku i okušati se u ovom zadatku. Kažem zadatak jer mi nije bilo lako otići. Osjetila sam da je to neka dužnost od Boga da slomijem štošta u sebi, i to prvenstveno strah i sram.

Ono što sam iskusila na duhovnoj obnovi jako je teško pretočiti u riječi. Dostojevski bi možda mogao :) Tijekom slavlja, nadolazile su mi slike iz vlastitog djetinjstva, gdje kao mala curica trčim po vrtovima samostana na sv. Jakovu (znat će moji Dubrovčani) i skupljam za svoga didu svježe, mirišljave frezije. 

Nakon izmoljene krunice, Danijel je krenuo s polaganjem ruku. Tu sam svjedočila oslobođenju jedne mlade djevojke na metar ispred sebe od crne magije i vještičarenja. Ti njeni vriskovi, mahnito trčanje u krug i drhtanje cijeloga tijela me ostavilo gotovo paraliziranom od straha. Djevojka je krenula s reakcijama, a da ju Danijel još nije niti dotaknuo... Jedno je čitati o  svjedočanstvima oslobođenja, a drugo je doživjeti ih vlastitim očima i ušima. 

Kada je došao red da Danijel položi ruku na mene i da me blagoslovi, tresla sam se od straha. Što ako i ja počnem vrištati, pljuvati krv i izvoditi kojekakve sablasne radnje? Bilo me strah i sramota istovremeno. Stajala sam sama pred oltarom, gledala u raspelo i znala sam negdje duboko u sebi da će sve biti u redu i da je Bog sa mnom. Iako je crkva bila dupkom puna ljudi, imala sam osjećaj kao da sam sama u tom trenutku. Čulo se prigušeno slavljenje ljudi u pozadini, ali osjećaj je bio kao da sam sama s Kristom.

Uto prilazi Danijel, smirenog držanja, blagog izraza lica i upita: “Jel’ te strah?”, a ja u sebi premirem od straha zbog svega što sam vidjela. Nakon što sam mu priznala da se bojim, rekao mi je: “Nemoj se bojati, Bog je s tobom.” Na uho sam mu prišapnula da bih voljela da izmoli za moje rane iz prošlosti. Tada mi je postavio jedno vrlo značajno pitanje: “Trebaš li nekome oprostiti?”. Moram priznati da me tu malo uhvatio nespremnom, ali sam se vrlo brzo pribrala i odgovorila: “Ne ljutim se ni na koga, ja sebi želim oprostiti.” Na ove vlastite riječi umalo se nisam raspala pred njim, ali sam uspjela nekako doći k sebi. Potom je položio svoju ruku na moju glavu. Desnu ruku stavila sam na srce. Tada je Danijel izmolio molitvu i sjećam se kroz maglu da je dvaput napravio znak križa na mome čelu. I ništa. Niti vriskanja, niti trčanja u krug, niti pljuvanja krvi. Ostala sam stajati živa, zdrava i stamena. 

Danijel je otišao k drugoj osobi i ja sam krenula polagano prema svom mjestu u crkvi. Pogledom sam tražila prijateljicu M. i njenu rodicu, kada eno ti njih dvije, dočekale me s nasmijanim i ozarenim licima, a rodica D. je čak pokazala palčeve prema gore. Ona nije išla na polaganje ruku jer se bojala vlastite reakcije. 

Čim sam sjela na klupu, suze su se samo krenule slijevati. Nisam ih mogla kontrolirati i samo sam pustila. To je zapravo bila moja reakcija na polaganje ruku - suze. Jedna djevojčica u klupi ispred mene zabrinuto me pogledavala, pa sam joj se onako od srca nasmijala da vidi da sam koliko-toliko u redu. Nisam htjela da me dijete vidi u takvom stanju. Mene, racionalnu i stabilnu psihologinju na koju se drugi ljudi oslanjaju kada zagusti i kada je teško. “Lako za tebe, Judita, ti možeš dosta toga podnijeti.” E pa ja sama neću više ništa podnositi i nositi, sada imam Nekoga tko to nosi skupa sa mnom.

Gotovo cijelu vožnju busom do Zagreba sam proplakala i osjetila sam da sam neke stvari otpustila. 

Nisam se nikad osjećala ovoliko mirnom i stabilnom kao sada. Unatoč vanjskim stresorima, svakakvim dramama na poslu i emocionalnom zacjeljivanju - ja stojim čvrsto i uspravno. Ne oslanjam se više samo na svoje snage, sada imam Nekoga tko me vodi i daje mi snagu za dalje. Sve je zapravo vodilo k Njemu, a sve što je zapravo trebalo je do Njega narasti. 

I za kraj, moram završiti s riječima iz Knjige o Juditi (nekako mi se podrazumijeva):

“...Bog iskušava one koji su mu blizu.”

Želim se od srca zahvaliti svima onima koji su bili uz mene u ovom procesu, koji su mi držali svjetlo dok sam ja bila u tami. Također, hvala svima onima koji su do kraja pročitali ovo moje svjedočanstvo. Osjećala sam da ga trebam podijeliti. 

Neka vas dragi Bog čuva i vodi,

Vaša Judita