Inspiraciju za raspisivanjem ove teme dobila sam od nekolicine djevojaka s Instagrama, tako da im zahvaljujem na potpaljivanju moje uspavane inspiracije.
Pitanje koje mi je bilo postavljeno jest “kakve su žene u muškoj energiji, a kakvi su muškarci u ženskoj?”. Ovo pitanje vrišti današnjim modernim tekovinama i naše bake sigurno ne bi imale pojma o čemu se tu zapravo radi. One su još živjele ženski, a naši djedovi su još živjeli muški. Carl Gustav Jung fantastično je to nanjušio još 50-ih godina prošloga stoljeća u svojoj autobiografiji Sjećanja, snovi, razmišljanja:
“Zapitao sam se nije li rastuća maskulinizacija bijele žene povezana s gubitkom njene prirodne cjelovitosti (shamba, djeca, stoka, vlastita kuća, ognjište). Nije li to kompenzacija za njeno osiromašenje…”
Danas žene većinom osiromašeno žive u muškoj energiji. Ubrzavaju tempo, ganjaju karijere, novac i vanjske potvrde njihove vrijednosti. Nakon dobivenog prava glasa i ulaska na tržište rada ženska je svijest bila u zabludi - mislila je da je sada energetski jednaka muškarcu. Toliko je silno htjela dokazati da ona isto može, da je ona isto toliko inteligentna i sposobna kao jedan muškarac, “ako on može, što ne bih i ja?!” Ali u svoj toj jurnjavi, dokazivanju i natjecanju koji su ženskom elementu toliko neprirodni, mi smo zaboravile na one aspekte u kojima smo najjače. Napustile smo svoj domicil da bismo se dokazale, ali kome se to dokazujemo? Muškarcima ili sebi? Zaboravile smo da smo mi stupovi obitelji, čuvarice ognjišta, a samim time i stupovi društva. Čim je žena izašla iz svoje energije obitelj kao institucija se počela klimati, pa se onda posljedično i društvo počelo klimati. Odjednom, eto ti ga na, imamo žene zapadne kulture na ulicama koje se identificiraju kao they/them, koje laju (doslovno) na muškarce jer su im nešto krivi i koje vade reproduktivne organe jer ne žele nipošto imati djecu. To se dogodi kada osoba nema čvrstu ego strukturu, kada je ličnost toliko fluidna da nema više snažno uporište i tada postaje prijemčiva za socijalne patologije bilo koje vrste. Socijalna patologija našeg doba je ta pobuna protiv Majke Prirode. I to u svakom smislu te riječi. Pobuna protiv spolova, rodova, seksualnosti, uništavanje okoliša, itd…
S dolaskom prava na rad žena je započela tu trku s muškarcima i sada ubiremo plodove te bijedne trke. Žene ne stižu rađati u 20-ima jer se educiraju i rade. Veliki broj mladih djevojaka gubi menstruaciju od stresa, a da ne govorim o broju današnjih žena koje pate od policističnih jajnika i ostalih boleština. Nama se čak i tijelo buni i vrišti da usporimo tempo, a mi ga ne čujemo. Pusti, ženo, taj korporativni rad po cijele dane, sporo umireš na toj stolici. Odaberi opciju gdje ćeš biti sretnija, gdje ćeš imati više vremena za sebe, svoje procese i svoje užitke. I da, manje ćeš zarađivati - so what? Ne treba ti 10 pari fensi šmensi tenisica. Imaj 3 para i uživaj u životu.
Povratak ženskoj energiji očituje se prvenstveno u prihvaćanju svoje ženstvenosti, senzualnosti i seksualnosti. Mediji, showbusiness i modna industrija nam pune glavu o nekim iluzijama idealnog tijela, kako trebamo, što moramo, kako se svidjeti muškarcu i ostale nebuloze - aj ciao! Pravi muškarac se ženi pojavi uvijek u onom momentu kada je ona u svom centru, kada je ona u svojoj energiji. A zdravog muškarca ne privlači ništa više od one prave, iskonske ženske energije. Snažna, a opet krhka, moralna, a opet divlje erotična. Privlači ih taj majčinski instinkt u ženi, a opet intrigira i magično ih vezuje ženski tamni, mistični aspekt. Od tuda i proizlazi taj muškarčev iracionalni strah od žene. Naslućuje negdje njenu snažnu povezanost s prirodom, a priroda je kaos koliko i stvaranje. Muškarac se kaosa boji, a mi u kaosu plešemo i žongliramo :)
A sad na naše muškarce! Dugo je u muškarcu zapravo vladao hladni tiranin i ideja da "muškarci ne bi trebali plakati". Žena je vremenom “osnažila” i počela zarađivati pa se muškarac, polako, kroz vrijeme, počeo opuštati i prihvaćati svoju nježniju stranu. Danas muškarci, hvala Bogu, provode više vremena sa svojom djecom, tate guraju kolica po parku, prskaju se parfemima i kupuju kreme za lice. Sve je to lijepo, divno i krasno, ali negdje se potisnuo taj ratnik, taj bog Mars, ta muškarčeva svojstvena agresivna energija… Kažnjavamo male dečkiće kada se potuku, vičemo na njih kada se penju i padaju sa stabala, svim silama ih nastojimo umiriti da budu fini i poslušni kao curice. E pa, ne ide! Ne valja. Pustite ga da skače, pada, da se ljuti i da se koji put i potuče jer ga netko nagurava, maltretira i ruga mu se. Pustite me moderne pedagogije koja polako, ali sigurno narušava iskustvo djetinjstva. Djeca već u vrtiću uče pisati slova umjesto da se igraju vani u prirodi. Dečkići sjede ispred TV-a umjesto da se mačuju sa granama koji su našli negdje vani uz cestu. I što se onda dogodi? Imamo muškarce koji se ne znaju izboriti za sebe, koji ne znaju baratati i nositi se s agresijom u sebi jer je bila kažnjavana, pa ju neminovno kasnije okreću prema sebi i/ili prema drugima. Mislim da se ovaj proces barem djelomično događa i zbog te feminizacije. Jer od dečkića tražimo poslušnost i mirnoću koja je više svojstvena curicama.
Stoga neka muškarci buše i lome zidove, a mi da biramo novu posteljinu i radimo palačinke. Mislim da ima nešto zdravo u ovome koliko god me možda neki optuživali za generalizaciju i stereotipizaciju rodnih uloga.
Svakako mi je draža ona muškarci su s Marsa, žene su s Venere, nego da nas, Bože sačuvaj, stavljaju u isti koš!
Vaša Judita
Comments