Oplakivanje nad Dostojevskim

Vruće suze se slijevaju

kapaju po staroj, mnogo puta već proživljenoj knjizi

knjizi najvećeg od svih Rusa.

Bude se sjećanja

sjećanja na onu staru sebe

ne prepoznajem je. Tko je ona?

Ono bezbrižno, naivno i nasmijano stvorenje

koje još nije bilo svjesno svoje nadolazeće tame

koje još nije ni znalo

da će sve ono ružno, zakržljalo i neobrađeno

ući u njen život i tražiti svoj danak.

Vruće suze se slijevaju

jer one stare više nema

samo iskonsko je ostalo

samo iskonsko je preživjelo.

Tama se uzdigla iz dubina poput užarenog Feniksa

i spojila sa Svjetlom

pa tako Tama više nije tako tamna

već osvijetljeno lice djeteta

koje se u mraku skrivalo

nevoljeno i odbačeno

samo i neotkriveno.

Vruće suze se slijevaju

jer sada znam zašto je tama bila nužna

da popuni praznine i produbi još više već postojeće duševne dubine

Vruće suze se slijevaju

jer sada stara, mnogo puta već proživljena knjiga

sjaji novim, još neistraženim bojama.

*moji prvi poetski, cringe pokušaji. Ahh, bear with me...*

Vaša Q