Preobrazba srca

“Kćeri, vjera te tvoja spasila”, riječi su koje mi stoje na pozadini mobitela da me svakodnevno podsjete gdje sam bila nekad, a gdje sam sada - duhovno, duševno, a i tjelesno.

Da mi je netko ispričao što ću sve proći na svom početnom putu vjere i da ću se ja uopće naći na tom putu, rekla bih toj osobi da je malo pobrkala lončiće jer da to ne može biti moj put i moja sudbina.

Da mi je netko rekao da odnos s Kristom može dovesti do preobrazbe srca, vjerojatno bih pomislila da osoba baš i nije skroz čista te bi mi takav odgovor bio previše nategnut i apstraktan. Što uopće znači put prema Kristu i što znači odnos s Kristom?

Izazovno je sročiti u riječi taj proces jer se odvija nenametljivo, polako i u tišini. Nema tu naglih i drastičnih skokova u svijesti, već se taj proces prije može opisati onom izrekom “tiha voda brege dere”. Nije prošlo niti godinu dana od onog trenutka kad se nisam mogla ustati iz kreveta, kad mi se cijeli svijet srušio. Moji životni prioriteti bili su potpuno pogrešno poredani, moje oči bile su zamagljene, nesposobne vidjeti ono što danas toliko jasno vide. Od zadnjeg posta na ovome blogu bilo je mnogo misa, ispovijedi, klanjanja pred Presvetim i jedno kratko hodočašće Majci.

Količina topline i lijepih, poticajnih riječi koje sam dobila od raznih svećenika na ispovijedima je za mene bila iznenađujuća. Ispovijedala sam im stvari kojih se istinski sramim, jedva sam neke grijehe prevalila preko usta, a nazad bih uvijek dobila jedan neosuđivalački stav koji je možda najvažnija sastavnica toga da se osoba nekome otvori. Toplinu i razumijevanje sam nalazila kako među mlađim, tako i među starijim svećenicima. 

U nekom trenutku dobila sam preporuku jednog svećenika da bi svakako bilo dobro da pođem na životnu ispovijed obzirom da sam se friško obratila. Odlučila sam ga poslušati pa sam u travnju ove godine to s njim i napravila. Ne znam kako sam uspjela, ali čovjeku sam ispričala cijeli svoj život u samo sat vremena. Prošli smo sve moje veće grijehe, sve moje padove i izgubljene bitke. Punu težinu svoje prošlosti osjetila sam kad mi je na kraju životne ispovijedi rekao: “Judita, tvoj život je dokaz da je Bog velik jer gledajući ljudskim očima ti imaš puno pravo biti u banani (tu smo oboje prasnuli u smijeh). Shvatio je moje rezoniranje s Marijom Magdalenom, grešnicom koja je, uz Mariju, vjerojatno najvjernije slijedila Krista. A zašto baš Marija Magdalena? Jer se generalno više poistovjećujem s onima koji su u svom životu imali neko iskustvo dubokog pada. Previše toga sam prošla, previše propatila i puzala kroz grijehe da bih se mogla poistovjetiti s jednom Martom. Svaka čast i hvala Marti, ali kao velika ljubiteljica Dostojevskog još od srednje škole, očito su mi oduvijek bili bliži upravo oni poniženi i uvrijeđeni.

Životna ispovijed kao da je podignula neku nevidljivu mrenu s mene. Osjećaj srama, krivnje i manje vrijednosti drastično se smanjio. Znak čiste Božje milosti je kako sam uopće uspjela sačuvati svoje srce od slamanja, potpunog životnog razočaranja, potencijalne depresije i beznađa. Promatram žene koje izlaze iz teških odnosa slomljenog duha, a ja jedino što mogu reći je: “Bogu hvala, dobro sam prošla!”

Slijediti Krista, brusiti se, umirati sebi i svom egu, truditi se biti bolja prema sebi i drugima je, što se mene tiče, misija mog života. Radim intenzivan i emocionalno nabijen posao, dajem djeliće sebe mladima svaki dan, pa neka to bude moje služenje, moje davanje sebe drugima. Možda (još) nemam djecu kojoj svaku večer pričam priče za laku noć i ne kuham (još) fina jela za svoga muža, ali ono što sa sigurnošću znam jest da sam, unatoč svemu, ipak ostala zaštićena od nečeg potencijalno goreg. Moja duša ostala je na mjestu, srce obnovljeno koje se veseli i malim i velikim stvarima i za mene je to dovoljan znak živoga Boga i Njegove prisutnosti u mome životu.

Ovaj tekst nije proslava mog zacjeljivanja ni napretka. Ovaj tekst je proslava Boga koji zacjeljuje srca i otvara oči onda kada mi tapkamo po mraku.

Nutarnje promjene koje se događaju sa svakodnevnom molitvom također su još jedna važna tema kojoj bih voljela posvetiti par riječi. Ona nas istinski mijenja na duže staze, naizgled nevidljivo, mislite da se ništa ne mijenja i sve ostaje isto, ali onda prođe mjesec, dva, tri i shvatite koliki duhovni napredak je postignut.

Ja sam recimo shvatila da sam u više navrata molila pogrešno. Molila sam za nešto za što ja mislim da meni treba, bez da sam uzela u obzir opciju što On o tome misli. Jer možda to nešto nije Božja volja za mene. Naučila sam da je davanje, predanje i micanje fokusa sa sebe toliko važno u današnjem vremenu “hiperegocentrizma”. Ja, ja, ja… Ili kako bi moja pokojna baba Imoćanka rekla “u se, na se i poda se”. Nema od toga, mili moji, ništa! Tek kad svrnemo pogled na Njega i na druge oko nas učimo najviše o sebi. Možda paradoksalno zvuči, ali stavljanjem prevelikog fokusa na sebe će nas neminovno dovesti do začaranog kruga bez rješenja. Ta hiperfiksacija na naše potrebe, emocije i misaone procese stavlja preveliku težinu na leđa jednog čovjeka. Ne možemo sve nositi sami. Zato je to predanje i puštanje kontrole toliko važno. Reći samoj sebi: “Ja ovo više, Bože, ne mogu sama. Ne mogu i ne želim. Umorila sam se. Ti misli za mene, a ja ću Tebe slijediti.” U ovim jednostavnim riječima krije se zapravo mir. Mir koji ne bismo imali kad bi sav životni jaram prebacili na sebe. Ne. Neka ga On nosi skupa s nama. Nismo sami. Pustimo Njemu da odredi što treba i kako treba. Kad vidimo da nam je nečega jednostavno previše, pustimo Njemu da posloži stvari za nas.

Ovo je samo djelić onoga što sam htjela prenijeti i vama posvjedočiti. Ostatak ostavljam za naredne objave, a završit ću s jednim od meni omiljenih citata iz Psalama:

“Stvori mi, Bože, srce čisto 

I postojani duh obnovi u meni.” (Ps 51, 10)

Neka vas dragi Bog pazi i čuva,

Judita