Raskol

Sada, vjerojatno više nego ikada, osjećam neku podvojenost i "razbacanost” unutar sebe. Pretpostavljam da je razlog tim osjećanjima ova prijelazna faza između studija i posla. Uzmimo još u obzir da sam u zemlji čiji jezik mi još uvijek nije dovoljno blizak. Nekad nisam sigurna je li se ja borim s njemačkim ili se njemački bori sa mnom. Sve u svemu, niti si amo, niti si tamo, pa se javlja taj neki osjećaj neukorijenjenosti. S jedne strane je ovo odlična prilika da izađem iz svoje komfor zone, da budem hrabra i da se bacim u vatru, nadajući se da će takva akcija uroditi nekim novim, još nepoznatim plodovima. S druge strane se tu nalazi jedna izgubljenost i osjećaj neizvjesnosti. Moj ples između psihologije, astrologije, antropologije, filozofije i još poneke -ije me dovodi u situaciju da ni sama ne znam čega da se čvrsto primim. Mislim da je to istovremeno blagoslov i prokletstvo svih onih koji imaju mnogo interesa, strasti i hobija. Kao da sam kroz cijelo svoje školovanje anticipirala ovaj problem, a čovjek mora u nekom trenutku napraviti odabir (a ja još Vaga, zamislite…). Daleko od toga da ja ne znam koji bi trebali biti moji sljedeći koraci jer sam uvijek bila tip osobe koji ima neki plan. Prvo jezik, a onda traženje posla u domeni rada s djecom. Nakon toga ćemo lako dalje. Međutim, ovdje više govorim o nekom dubljem osjećaju, osjećaju traženja svake mlade osobe. Moram priznati da treba smoći snage, pa tako i hrabrosti, priznati da još uvijek ne znate gdje vas put usmjerava i koja je zapravo vaša uloga ovdje. Živimo u svijetu u kojem se jako rano od nas traži da znamo što točno želimo, a velika većina nas vrlo dobro zna da to tako ne ide, jer ipak - život nije linearan. Mislim da su 2o-e godine jedno razdoblje intenzivnog prikupljanja novih iskustava, znanja i po mogućnosti jedno vrijeme širenja vlastitih horizonata. Frustracija raste kada u tim godinama osjećate da stagnirate i kada imate osjećaj da će vam dani isto izgledati sve do mirovine. Većina mladih bi na tu pomisao iskočila iz svoje kože, i to s punim pravom. Stekla sam dojam i da mladi očajnički žele poslati poruku svijetu da znaju što rade, a u isto vrijeme su potpuno pogubljeni. Nekad ono što mi duboko u sebi jesmo nije u skladu s onim što se od nas izvana očekuje ili s onim što mi sami sebi namećemo kroz neke socijalno poželjne standarde. Potrebno je preživjeti tu krizu, taj raskol unutar sebe, gdje ćemo ono što mi zapravo jesmo uspjeti pretočiti u stvarni, vanjski svijet. Oni koji to uspiju se osjećaju ispunjenima jer uviđaju da su svoje potencijale iskoristili na pravi način, da su iskoristili darove koji su im dani. Da su spojili te dvije rascijepljene polutke sebe u kompaktnu cjelinu, u jedno kompaktno Ja. Stalno brujimo o postizanju sreće, ali sreća ne bi trebala biti ultimativni cilj našeg stremljenja, jer sreća je stanje, prolazni i opetovani periodi tijekom naših života. Ono što je smislenije je da nam ultimativni cilj bude cjelovitost našeg bića, ta zdrava sinteza vanjskog i unutarnjeg svijeta. No ne samo vanjskog i unutarnjeg, već i onog svijetlog i mračnog u nama, onog lijepog i manje lijepog, onoga što volimo pokazati drugima i onoga što stavljamo pod tepih.

Ovo moje psihičko i duševno lutanje je, nadam se, dio tog procesa, dio te faze koju valjda svatko od nas nekad prođe i koje ću se sjetiti jednog dana kao nužnog perioda. Perioda bez kojeg ne bih bila ono što ja jesam. Zato i gutam sve te silne knjige. Ne da bih znala, već da bih se pitala. I da se jednog dana pronađem unutar tih pitanja, ali samo onda kada vrijeme bude pravo. Citat pjesnika Rainera Marie Rilkea me uvijek umiri i vrati na pravi put, pa se nadam da ćete se i vi uvjeriti u mudrost i dubinu njegovih riječi. Citat glasi ovako:

“Be patient toward all that is unsolved in your heart and try to love the questions themselves, like locked rooms and like books that are now written in a very foreign tongue. Do not now seek the answers, which cannot be given you because you would not be able to live them. And the point is, to live everything. Live the questions now. Perhaps you will then gradually, without noticing it, live along some distant day into the answer.”

U ovoj objavi sam odlučila dublje progovoriti o svojim osjećajima koji se kriju u pozadini prijelaza iz jedne životne faze u drugu, o osjećajima koji se kriju iza jedne selidbe i s njom povezane prilagodbe. O osjećajima jednog knjiškog moljca koji se mnogo toga pita i kojemu će vrijeme, nada se, jednog dana otkriti odgovore na poneka pitanja. Ako zasluži.

Vaša “Raskoljnikova”