Oda autentičnosti

U zadnjih nekoliko godina, počela sam primjećivati jednu pojavu kod ljudi koju bih htjela malo razraditi i podijeliti s vama. Naime, kad god na Instagramu postavim opciju da mi se mogu postavljati pitanja, velika većina ljudi traži od mene da im kažem kako da žive svoj život. Pitaju me kako da razriješe neku situaciju, kako da provode svoje vrijeme, kako da rade na sebi. Postavljaju mi pitanja vezana za smisao života, odnosno, sva ona pitanja na koja im ja, ili bilo tko drugi, ne može dati univerzalno ispravan i jednostavan odgovor. Ima nešto u nama što nas goni na traženje odgovora u drugim ljudima, zaboravljajući da se svi odgovori kriju u nama samima. Neki odgovori su istinabog odmah raspoloživi, a za neka pitanja su zaista potrebne godine sazrijevanja da bi se došlo do pravog odgovora, ako se uopće i dođe do njega. Možda se pitate zašto uopće pišem o ovome. Pa evo, ja nekako smatram da imamo strah od preuzimanja odgovornosti za vlastite odluke, bile one u konačnici dobre ili loše. Lakše je pronaći odgovor kod nekog drugog jer je bezbolnije. Nismo suočeni sami sa sobom nego s nečim izvanjskim i to nam stvara olakšanje. No ipak, nema bolje lekcije od greške na vlastitoj koži. Čovjek treba dati sve od sebe da tokom života sam pronađe odgovore na važna pitanja jer tako raste. Tako se gradi vlastito “ja”, tako se upoznaje sebe. Tko ne poznaje sebe, taj se i ne može voljeti. Njegova spoznaja je poluprazna. Iako svjesno ne osjećamo tu prazninu, vjerujte da duboko u sebi to vrlo dobro znamo. I onda umjesto da posvetimo vrijeme radu na sebi, tražimo odgovore od svih i svakoga samo da ne sjednemo pred ogledalo, pogledamo sebi u oči i kažemo: “Moram sam doći do rješenja jer moj životni put je samo moj i ničiji drugi.” Zamislite kakav bi svijet bio kada bi svatko brinuo o svom vrtu kojeg obrađuje? Ali svi znamo da to nije tako i ovaj tekst je moj skromni pokušaj da se malo razjasni ta pozadina. Nema ničeg lošeg u traženju pomoći i savjetovanju sa svojom obitelji i prijateljima, ali to postaje problem kada postanete pasivni objekt u svom životu. Blijedo egzistirate, skupljajući tuđe recepte za život i uspjeh poput milostinje. Nama ne treba milostinja. Budite aktivni. Čitajte, gledajte, pričajte, dijelite iskustva, smijte se, plačite, radite greške. Živite svoj život. Tako ćete doći do vrijednih zaključaka. Meni samoj puno toga nije jasno, ali znam da je moja zadaća da sama dođem do tih odgovora. Vjerujte da neću ništa postići ukoliko se budem vodila isključivo tuđim životnim preporukama i filozofijama. Živite svoj život kakav god on bio. Bar ćete lijegati u krevet znajući da je vaš život produkt vas samih i nikog drugog. Vjerujte u protok vremena i svoj rast kroz vrijeme. Mi svi želimo odgovore odmah i sada, ali to tako ne ide. Na svima nama je da preuzmemo svoj križ na sebe jer je to jedini ispravan način. Sve drugo je svojevrstan bijeg, ali u tom bijegu ćemo se neminovno ponovno sudariti sa samima sobom. Duh današnjeg vremena voli modu imitacije. Imitacije tuđih uvjerenja, misli, osjećanja. Stvara se jedna fasada, snažna persona za koju smo uvjereni da je to naše pravo “ja” i naše jastvo. Ali nije. Mi nismo to. Mi smo nešto drugo, što smo stavili po strani, pod tepih, i vodimo se onim što duh vremena hoće. Moja poanta ovdje je da vas ohrabrim da budete svoji, makar bili pomalo čudni i ekscentrični. Ja vjerujem u to da se čovjek zavoli tek onda kada se vrati onom iskonskom, autentičnom sebi.

Q