O studiju psihologije

Nakon šest godina studiranja, evo me s diplomom u ruci. Hvala ti Bože! Kažu da sam sada magistra psihologije... Kako to lijepo i profesionalno zvuči. Tek na masteru sam počela uviđati koliko toga malo znam i koliko je mnogo neodgovorenih pitanja. Ako me je ičemu studij psihologije naučio, onda je to činjenica da o ljudskoj psihi i duši vrlo malo toga znamo. Zapravo je opasno sebe uvjeravati i tvrditi da nešto sa sigurnošću znamo, a u dubini duše negdje maleni strepimo jer znamo da ne znamo, kao što je to mudri Sokrat još davno rekao. Znanost je osvijetlila samo jedan manji dio psihičke stvarnosti, dok je golemi dio još uvijek u mraku, čeka da bude viđen, da bude prepoznat te da i on jednog dana bude doveden na svjetlost.

Studij psihologije me naučio kako se nositi s određenim oblikom samoće. Vjerujem da ovo zvuči vrlo dramatično, no pokušat ću objasniti. Mislim na samoću vlastitog životnog puta, samoću u određenim stavovima, interesima i vjerovanjima. Na početku mi je to bilo grozno jer sam bila uvjerena kako se moram negdje uklopiti po pitanju tih "duševnih stvari". Iako sam uvijek imala društvo s kojim sam mogla ugodno popričati i porazgovarati, moj unutarnji svijet je ostao skriven. Što je studij sve više odmicao i bližio se svom kraju, to su se moji interesi širili i počela sam pronalaziti brojne poveznice između psihologije i nekih drugih disciplina čime bi se sadržaj psihologije, po mom mišljenju, mogao nadopuniti i oplemeniti. U meni je istovremeno rasla i samokritičnost jer sam uvidjela da je toliko toga još preda mnom. Zaista je trebalo proći tih šest godina studiranja kako bih pronašla svoj smjer, dok put još ostaje nedefiniran. Još je u procesu razvijanja, rasta i mijenjanja. To je ono što bih voljela poručiti budućim i sadašnjim studentima. Ne tražite gotov proizvod jer ga nećete dobiti. Ne tražite od sebe da budete izgrađeni, definirani ljudi jer ni to nećete dobiti. Ono što ćete dobiti, a zaista je zlata vrijedno je iskustvo jednog procesa. Neovisno o tome je li dobar ili loš. Možda su čak loša iskustva dugoročno vrijednija od dobrih, ali to je tema za neki drugi post :)

Studij će vaš početi profilirati. Spoznat ćete koje stvari vam odgovaraju te od kojih stvari vam se diže kosa na glavi. Upoznat ćete se s timskim radovima u kojima ćete morati pronaći svoje mjesto u grupi. Ono što su mene timski radovi naučili je da mi je ljepše bez njih, ili ti ga da sam vuk samotnjak po pitanju posla. Daj mi što god treba, organizirat ću se i napravit ću to sama. Zbog toga je možda studij psihologije lijepo zvanje za one koji osjećaju potrebu da rade sami (npr. zvanje psihoterapeuta). Ono što nisam pronašla na studiju je razvijanje kritičkog mišljenja. To je zaista nešto što ostaje na vama samima kroz čitanje literature, pretraživanje interneta i ostalih izvora. Vrlo malo je bilo prisutno one zdrave diskusije koja njeguje različitost. I dalje se njeguje to kobno jednoumlje. Ima tu nešto i do našeg mentaliteta gdje su ljudi vrlo suzdržani po pitanju svog osobnog mišljenja jer ne žele ostati zapamćeni kod profesora zbog nekog svog ekscentričnog stava ili komentara. I da se razumijemo, ta sudržanost i neki prikriveni strah nisu bez temelja. Svakako je moguće i događalo se da nas zapamte ili "uzmu na zub". Stoga je fakultet jedna dobra priprema za budući poslovni svijet, ali i život generalno. Od 18. pa sve do 24. godine brojne okolnosti se dogode i promijene, čak mogu reći da su se određeni aspekti moje ličnosti toliko pomijenili da ne prepoznajem neke dijelove sebe sa svojih 18. To je ono što je normalno i ono što vas čeka.

Neka summa summarum mog cjelokupnog studiranja je da je to bio mukotrpan proces. Pad godine, pad nekoliko kolegija, skoro pa odustajanje od studija, bezbroj padova koncentracije i motivacije, sumnja u sebe i svoje sposobnosti, ljutnja prema sustavu... Sve je to bilo potrebno da bih uvidjela da jedino što se treba promijeniti sam ja sama i moj vlastiti stav prema studiranju. Ovo itekako možemo pripisati i mom karakteru, onome tko ja jesam, svojoj svojeglavosti, otporu prema lomljenju moje individualnosti i prema klanjanju "autoritetima". Sada sam izašla iz te institucije malo iskusnija, malo cjelovitija i nadajmo se - malo mudrija. Osjećam zahvalnost jer sada sam ja više ja. Sretno svima i glava gore! Stay hungry, stay foolish.

Vaša svojeglava Q