O self-help knjigama i radu na sebi

Mislim da nema osobe danas koja nije čula za termin “self-help” knjige. Ako i ima, onda ćemo definirati te knjige kao štiva koja nude određene smjernice, putokaze i savjete ka boljem i sretnijem životu. One su vrlo popularne danas jer živimo u vremenu u kojem ljudi vape za smjernicama. I to brzim smjernicama. Među ljudima vlada jedno posvemašnje nestrpljenje jer je život postao prebrz da bi se sporo, savjesno i kontinuirano radilo na sebi. Ain’t nobody time for that. To neminovno, prije ili kasnije, vodi do jednog unutarnjeg konflikta. S jedne strane, društvo, svijet i trend vremena traže brze promjene i prilagodbe, a s druge strane naša duša ima potrebu za “usporavanjem” vremena. Da nekad pustimo da stvari idu svojim tokom, da živimo u trenutku i budemo sa svojim voljenima tu i sada. Da uzmemo vrijeme za sebe, da sjedimo na gradskoj klupici, pijemo kavu i gledamo golubove kako guguću i smiješno hodaju. Trebamo sami sebi priznati da promjene u određenim psihičkim procesima i duševnim zacijeljivanjima zahtijevaju vrijeme, a kada kažem vrijeme mislim na mjesece, godine, desetljeća... Nekad je potreban cijeli jedan život da bi se prevazišao određeni konflikt. Često uhvatim samu sebe kako spominjem i stalno naglašavam to zlatno vrijeme za sebe, tu samoću. Valjda zato jer sam uvidjela koliko je korisna i lječidbena. Iskusila sam što znači voditi se trendovima vremena, udovoljavati drugima i njihovim željama, sebe staviti na nepostojeće mjesto jer za “staviti sebe na drugo mjesto” treba znati što je to drugo mjesto i što ono sa sobom nosi, a ja sam bila praktički nigdje. Bila sam u izgubljenoj, zaslijepljenoj mladosti koja mi je bila toliko potrebna i toliko korisna. To je ono kada vam roditelji kažu da nosite i gledate svijet kroz ružičaste naočale. A promjena i istinski napredak je moguć tek kada ste u surovoj realnosti, kada ste na zemlji. Tek tada je moguće uspinjanje, stepenicu po stepenicu, a ovako dok ste na oblacima em ne znate što se uistinu događa tamo dolje, em ste onamo gdje još ne pripadate, na oblacima.

No, da se ja vratim self-help knjigama. One se u globalu najviše usmjeravaju na brze promjene koje djeluju na one površinske aspekte vas samih. Čišćenjem površine ne rješavate problem dubine, stoga ni ne može doći do adekvatne transformacije. Svakako da takve knjige mogu biti i korisne jednim dijelom, ali i dalje smatram da ne dolaze do srži i da se ne bave srži - čast iznimkama. Suvremeniji psihoterapijski pravci se orijentiraju na liječenje simptoma, onome što se vidi i što se manifestira u ponašanju pojedinca. Ali simptom nije uzrok, a liječenjem simptoma kod ozbiljnijih poremećaja ne rješavamo problem. Vrlo sličan princip je vidljiv i u self-help knjigama. Obrnuli smo logiku. Lakše se uvjeriti da ćemo kraćim putem doći do cilja, ali vidimo da sve pjesme, ozbiljnija štiva, bajke i mitovi govore o trnovitim putevima glavnih junaka. Ili mislite da je to bezveze napisano, da se zabave djeca i mase? Ne, to je pisano kao model svakodnevnog života svih nas, uzdignuto na jednu višu razinu koja je obojena jednim skrivenim transcedentnim motivom. Zato je djeci korisno čitati bajke, jer elementi i skrivene pouke u bajkama rezoniraju s njihovim Nesvjesnim. Djeca to svjesno ne razumiju, naravno, ali razumije njihova podsvijest koja je stara koliko i svijet sam. Pričate priče koje su se naraštajima prenosile, koje su tijekom povijesti slušale djeca bosa i u opancima jednako kao što to slušaju današnja djeca s Nike-icama i toplim čarapicama. Zar to nije prekrasno i moćno u isto vrijeme?

Stoga uzmimo vrijeme za sebe i prihvatimo da je najbolji rad na sebi onaj koji je savjestan, kontinuiran, dugotrajan i nerijetko mukotrpan, a samim time i najviše plodonosan. Nebo i zemlja u vama će vam jednog dana zahvaliti. Vidjet ćete.

Q