Mors libertatis

Imala sam sreću pa nisam bila rođena za vrijeme rata. Nisam nikad iskusila takvu vrstu traume i kolektivne psihoze koja lebdi negdje u zraku. I to ne samo u zraku već prvenstveno u ljudskim umovima i dušama. Danas svjedočimo nečemu drugačijem, nečemu što ruka ljudske povijesti još nije ispisala. Ima nešto posebno zastrašujuće u zlu koje se skriva, zlu koje nije transparentno i odmah vidljivo. Danas svjedočimo jednom takvom obliku koje je obuklo novo ruho. Zlo koje se manifestira prvenstveno u gladi za novcem i moći. To su možda dva najveća zla vremena u kojem živimo. Svako doba ima svoje svijetle točke, ali i one tamne, koje ovim svijetlima pružaju balans. Nema svjetlosti bez sjene. To je tako oduvijek bilo i tako će i ostati.

Ono što me iznova čudi je lakoća s kojom ljudi podliježu javnim utjecajima, javnim mišljenjima, ne uviđajući da se radi o jednoj propagandi i njenoj sestri manipulaciji. Ta brzina kojom se određene informacije indoktriniraju u masama je iznenađujuća. Iako smo svi mi imali predmet Povijest u školama, imam osjećaj da mnogo ljudi tu povijest promatra kao nešto jako daleko, sa stavom “tad su ljudi bili blesavi, danas smo osvješteniji.” Hegel je tu lijepo rekao: “What experience and history teaches us is that people and governments have never learned anything from history, or acted on principles deduced from it.”

Kada pogledamo malo što se događa u medijima i oko nas, vidljivo je da nismo ama baš ništa naučili. Ponovno je ta mračna strana izgmizala iz čovjeka, ugnijezdila se u jednom narativu pod geslom “divide et impera”. Tužno je što to ne vidimo. Da smo sami ponovno krivi za ovo što se događa. Da nije kriv susjed, profesor ili neki tamo političar. Promjena kreće od nas samih i tu knedlu je najteže progutati. Lakše se prikloniti jednom takvom narativu jer zaista moraš birati između dva zla manje. Ili ćeš dobiti otkaz ili ćeš svoja uvjerenja i načela staviti negdje sa strane i zadržati ih unutar svoja četiri zida. Netko mi je nedavno rekao da je počeo gubiti ljude oko sebe zbog razlika u mišljenjima oko cijepljenja. Zamislite koliko je to apsurdno? Da zbog nečega što je osobna, intimna stvar sasiječete ljude iz svog života... Zašto to isto nismo radili i kod cjepiva za gripu? Znam ljude koji to redovito svake godine uzimaju i neke poput sebe kojima to nikad nije ni palo na pamet uzeti jer, kako bi rekli, nema potrebe, mlada sam, izvući će mi se tijelo samo.

Mi danas živimo u vremenu znanosti, racionalizma, materijalizma i još ponekih -izama. Ova era je započela sa znanstvenim procvatima, no svaka jednostranost i jednoumlje (a znanstveni način razmišljanja jest jednostran) ima svoje prokletstvo, jer se vaga opasno naginje na jednu stranu. Toliko smo “u glavama”, u racionalnim objašnjenjima, brojevima, statistici i rezultatima kojekakvih istraživanja da smo zaboravili da to ipak, koliko god mi htjeli da jest, nije prava reprezentacija stvarnog života niti je prava reprezentacija kompleksnosti čovjeka. Život je puno više nelogičan i iracionalan nego što je logičan i racionalan. Izvukli smo iz čovjeka samo jednu dimenziju i sada trpimo posljedice jednog takvog osiromašenja, prvenstveno u duhu, simbolima i duši. To najbolje možete vidjeti u činjenici da je danas puno prihvaćenije i “etičnije” vjerovati autoritetu koji vam kaže da morate popiti tablete XY nego sebi, da se sami izliječite npr. promjenom prehrane, lijekovitim biljem, itd.... Kada ljudi čuju da koristite ili vjerujete u nešto što nadilazi znanost, malo zažmire na vas jer ste im možda malkice čudni, praznovjerni ili primitivni. Zaboravljamo da postoje i drugi načini, druge metode, drugačiji načini mišljenja od onih koje nam se svakodnevno prezentiraju. I nemojte misliti da bacam drvlje i kamenje po znanosti, ona je itekako dala svojih darova čovječanstvu. No, svaka era, epoha ili vrijeme ima svoj kraj. Ono što je na početku bio možda lijek, sada je otrov. Vrijeme znanosti se počelo trovati, čemu najbolje svjedoči ova pandemija. Svako malo čujem “ovo su neka čudna vremena” ili “Bože ludih vremena!” Ako se malo razumijete u astrologiju, onda ćete znati da smo u svojevrsnoj završnici eona Riba i da se bliži eon Vodenjaka. Svaka završnica ima svoju krizu, a to znamo i iz psihologije. Prijelaz između djetinjstva i odrasle dobi je adolescencija, koja je obilježena krizom koju nazivamo - potraga za vlastitim identitetom. Ono što nas je ova faza dodatno naučila je da je pitanje slobode vrlo kompleksno pitanje. Imam dojam da je mnogo ljudi počelo sumnjati i propitkivati taj koncept jer smatraju da slobode nema. Ne možemo birati. Dovedeni smo pred gotov čin. Stišće te ne samo sustav, već i ono što je ljudima mučnije - naša vlastita okolina i ljudi s kojima smo okruženi.

Osjetila sam potrebu staviti ove misli na papir ne radi nekog specifičnog cilja, već jer sam još dodatno spoznala kroz ovo vrijeme koliko mi je važno pisati ili stvarati. Osiromašenje vanjskog života neminovno dovodi do obogaćenja onog unutarnjeg. Ova praznina i neljudskost koja lebdi u zraku je dovela kod mene do još snažnije potrebe za izražavanjem. No, kako sam gore još navela, nema svjetlosti bez sjene, ali i obrnuto. Ovo vrijeme je potpomoglo da prave vrijednosti isplivaju van i da sjaje još snažnijim sjajem nego u vremenima blagostanja. Ljubav, obitelj, istinski prijatelji, hobiji koji volite, kreativne stvari koje činite su postale okosnice zdravlja. Ne samo fizičkog nego i mentalnog.

Za kraj vam šaljem jedan odlomak iz Jungove knjige kojim opisuje problem današnjeg vremena, gdje se naglasak stavlja na nuždu da se čovjek ponovno vrati onom pravom, iskonskom sebi:

“Gospođa X je morala čak vratiti se u zemlju svoje majke, kako bi pronašla svoje tlo - vestigia retro (hrv. kretanje unazad)! Ovo je zadatak koji se danas postavlja, ne samo pojedinim ljudima, već čitavim civilizacijama. Što drugo znače strahovite regresije našeg vremena! Tempo razvoja svijesti u nauci i tehnici bio je isuviše brz i daleko iza sebe ostavio Nesvjesno, koje više nije moglo držati korak i kroz to ga gurnulo u obrambeni položaj, koji se obznanio u jednoj općoj želji za uništavanjem. Politički i društveni -izmi našeg doba, doduše, propovijedaju praznim floskulama sve moguće ideale, međutim, slijede cilj spuštanja nivoa naše kulture, pošto ograničavaju individualne mogućnosti razvoja, odnosno potpuno ga sprječavaju. Oni ovo čine održavajući primitivno stanje koje omogućuje samo golo preživljavanje, djelomično tako što terorom drže kaos ukroćen te stvaraju, dakle, jedno stanje koje prevazilazi najgora vremena “mračnog” srednjeg vijeka. Hoće li se iz iskustva sramotnog ropstva jednom roditi povećana želja za duhovnom slobodom, ostaje još čekati.” Carl Gustav Jung, Arhetipovi i kolektivno nesvjesno

Do sljedećeg posta, držite mi se!

Vaša Q