Dostojevski - pisac ognjene duše

Niti jedan narod ne može toliko živo opisati kaos i tragediju kao što to mogu Rusi. Nešto je u tom narodu što im daje snagu da tako dobro opisuju svoje ekstreme. Najbolji od svih Rusa je, bez imalo oklijevanja i promišljanja, Dostojevski. On ulazi u čovjeka do kraja, prikazuje sve njegove boje i nijanse. Zahvaća sve dimenzije i nutarnje sile. Njegovi likovi su vođeni sudbinskim silama kojih nisu svjesni. Sudbina nije ništa drugo nego li podsvjestan nagon koji, ukoliko nije otkriven, može poprimiti koban oblik. On je tragični pisac koji kada se ispravno čita, otkriva jednu svjetlost i ljepotu života. Zvuči paradoksalno, ali baš zato što je paradoksalno ima smisla. U patnji njegovih likova, uvijek postoji neka viša sila i svrha. Dostojevski nas ne dovodi do vrata otuđenosti i nihilizma kao što to radi Nietzsche. On pokazuje ispravan put kada je čovjek suočen s tragedijom i duševnim mučeništvom. Mnogima je Dostojevski težak pisac, jer izvlači van esenciju, a esenciji je teško gledati u oči. U vremenu znanosti, orijentiranosti na proizvod i napredak, vremenu gdje je sreća ultimativni cilj, nema mjesta likovima koji umiru u jarugama. Nema mjesta za majke koje umiru u snijegu od hladnoće s djetetom u naručju. Sve to baca mrlju na odjeću modernog doba, ne uviđajući da ta odjeća već odavno odiše trulim vonjem. Dostojevski je bezvremenski. Čovjek će uvijek vapiti za Bogom, za spasenjem, stremit će prema svjetlosti, za istinom i otkrivenjem. Oni koji to ne razumiju kod sebe, nisu dovoljno tražili ili jednostavno ne znaju gdje tražiti. Nitko nije rekao da je takvo što jednostavno.

Ono što izdvaja Dostojevskog u moru ostalih kvalitetnih pisaca jest njegov profetski element. U svom djelu Bjesovi/Zli dusi brilijantno nagovještava dolazak komunizma (kao i Nietzsche). Dostojevski je nanjušio mračne struje ruskoga podzemlja. U knjizi su to bile skupine mladih pobunjenika koji u sebi gaje prijezir prema monarhijskom sustavu, prema mirišljavoj i bezbrižnoj aristokraciji. Likovima poput Stavrogina, duša je dubinski pomućena, a duha više nema. Zato takvi ne žele samo propast jednog društvenog sloja, oni žele gledati kako čitav svijet gori u plamenu. Njima je svijet kriv jer je čovjek oduvijek projicirao vlastitu duševnu invalidnost na druge ljude, na društvo. Ima tu i zanesenjaka, onih mladih, naivnih duša, međutim, u ruskom podzemlju manje je takvih, a više onih koji su rastrojeni i fragmentirani otuđenošću i nihilizmom. Nećete pronaći veći nihilizam od nihilizma ruskoga čovjeka. Nije slučajnost da je Dostojevski rekao da je ruska duša mračno mjesto. Tko proučava čovjeka, zna da bi se i najkrvoločnije zvijeri posramile nad djelima ljudskim. U borbi za ljudska prava, komunizam je uništio i čovjeka i prava. Njegova duševna pustoš na našim prostorima još i sada diše. Jer zlo nikad ne umire, ono samo mijenja oblike, transformira se poput boga Hermesa i živi u ljudskim dušama, čekajući novi voljni, kolektivni moment.

Q