Adio Hrvatska

Iako baš i ne dijelim svoj privatni život javno, odlučila sam progovoriti o svojoj skorašnjoj selidbi. Osjetila sam potrebu za tim jer možda ovaj tekst pomogne nekome tko je u sličnoj situaciji ili nekome tko rezonira sa mnom i mojim stavovima.

Odluka o selidbi je sazrijevala u meni nekih godinu i pol dana. Još dok sam bila mlađa maštala sam o tome kako bih jednog dana voljela neki određeni period svog života živjeti u inozemstvu. Gledala sam na to kao nešto uzbudljivo, kao nešto novo što otvara vidike i što ti u konačnici mijenja životnu perspektivu. Obzirom da mi dečko živi vani, čekali smo završetak mog fakulteta da dođemo do zajedničke odluke - gdje živjeti? Veza na daljinu nam više nije bila opcija, a meni nije trebalo mnogo vremena da si kažem: “Želim promjenu!”. I tako je odluka pala na odlazak iz domovine u drugu domovinu Hrvata - Njemačku. Moj primarni razlog odlaska je svakako zajednički život s dečkom, ali bih lagala kad bih rekla da je to jedini razlog. Nedavno sam čitala istraživanje profesora Tade Jurića s odsjeka za povijest moje alme mater pod naslovom Suvremeno iseljavanje Hrvata u Njemačku: karakteristike i motivi. Samo ću reći da su rezultati istraživanja porazni. Mladi obrazovani ljudi u naponu životne snage danas odlaze s kompletnim obiteljima. Također, ljudi ne odlaze samo zbog ekonomskih razloga, da zarade, već odlaze prvenstveno jer su nezadovoljni cjelokupnim sistemom, politikom, odlukama vlasti, korupcijom, nepotizmom i svime onim što svakodnevno čitamo i gledamo na vijestima. Jedna rečenica mi je posebno zapela za oko kada sam saznala za taj članak u Slobodnoj Dalmaciji, a to je, parafraziram, da je korupcija načinila više štete hrvatskom nacionalnom identitetu nego hrvatskom gospodarstvu. Došlo mi je da zaplačem. Koliko tuge, jada i frustracije je izazvao u meni ovaj članak. Mislim da bismo ovo istraživanje trebali gledati kao očajnički vapaj za pomoć.

Odmaknut ću se sada od ovog istraživanja i prebaciti se na vlastiti krug ljudi. Sve više počinjem svjedočiti postepenom “osipanju” sebi bliskih prijatelja. Najbolja prijateljica iz djetinjstva je otišla studirati u Švedsku i namjerava tamo i ostati. Ovo ljeto smo se našle i nikad ju sretniju u životu nisam vidjela. Kaže da ima potpuno drugačiju i bolju kvalitetu života sada u Švedskoj nego što je imala dok je živjela u Zagrebu. Druga najbolja prijateljica i my fellow libra namjerava otići u Australiju i moli se za dan kada će popustiti restrikcije pa da može šmugnuti tamo nakon odrađenog preddiplomskog studija. Treća prijateljica želi za Beograd, a četvrta razmatra odlazak u Beč skupa sa svojim dečkom. Poznanike uopće ni ne želim navoditi. Ono što me također zabrinulo i istovremeno rastužilo je kad mi je jedna prijateljica rekla da svoju djecu ne želi odgajati u Hrvatskoj. Svjesna sam da je ovo malen krug ljudi, ali je ipak moj krug ljudi. Neminovno je da ću ovdje povući paralelu s rezultatima gore već navedenog istraživanja.

Sada se ponovno vraćam na me, myself and I. Iako bih sasvim sigurno našla posao psihologa u Dubrovniku, jer su psiholozi ovdje deficitarno zanimanje, opet ne osjećam sigurnost, ne vidim mogućnost napretka obzirom da edukacija iz psihoterapijskog smjera koji želim upisati ne postoji u Hrvatskoj. Plaće su niske, hrana je skupa. Javlja mi se sto pitanja i briga: “Kako ću išta uspjeti uštedjeti? Kako ću uspjeti uskočiti/pomoći svojim roditeljima kada bude trebalo? Kako ću platiti svoje daljnje školovanje?" O trenutnoj političkoj i ekonomskoj situaciji uopće neću govoriti, mislim da je gornji članak sve rekao. Svjesna sam da je ovo moje iskustvo, moj mindset i moje brige i da neki od vas potpuno drugačije promišljaju o ovoj temi. Htjela sam ovim postom izbaciti svoje misli i emocije “na papir”, a da ne uđem u preveliko politiziranje. To zaista ne želim niti mislim da to ikome sada treba ili pomaže.

Ono što je također važno za naglasiti je da ja odlazim sa nepostojećim znanjem njemačkog jezika i da gore krećem praktički od nule. U školi sam učila engleski i francuski + nešto malo ruskog u svoje slobodno vrijeme na faksu. I eto, toliko prepreka i upitnika, a i dalje želim otići jer mislim da je to trenutno najbolja odluka za mene. Uvijek se imam gdje vratiti, a izjela bih se živa da ne pokušam.

Svakako ću podijeliti s vama svoje iskustvo nakon preseljenja ako vas bude zanimalo, a do tada odmaram još koji tjedan prije nego što kažem adio Hrvatska.

Q