“Jer patnja mora da je zaslužila jednu vječitu ljepotu”, citat Tina Ujevića kojeg sam danas čula od svoje drage prijateljice i koji me počeo proganjati svojom snagom, svojom težinom. Priča mlade Mihaele, koju je sada već bivši muž godinama tukao i sustavno maltretirao, gdje ju je skoro i ubio nakon što ju je gađao utezima (a djeca to sve gledala), me duboko pogodila i izula iz cipela. Osim očite tragedije i duboke boli koju nosi ova cijela priča, najapsurdnija stvar je upravo sramotna zakazalost naših institucija koje postoje upravo zato da spriječe ovakve tragedije. Mihaela je mijenjala svoje adrese, ali bi ju nasilnik ponovno i iznova pronalazio jer bi, eto nekako, te njene adrese završile u sudskom spisu koji ide i njemu na uvid. Ali ne samo to, priča ide dalje. Netko bi se pojavio u MUP-u, zatražio, i na kraju i dobio Mihaeline izlistane adrese prebivališta, a taj netko, kaže novinarka Ivana Paradžiković - nije ona! Zamislite… Pa ja ne mogu svoju mamu poslati da mi preuzme osobnu iskaznicu u MUP-u bez javnog bilježnika!
Gdje su ovdje institucije? Što se u ovoj zemlji, pobogu, događa? I pri tome ne mislim da je u jednoj Bosni i Hercegovini, Srbiji, Crnoj Gori išta bolje, samo me iznova šokira i devastira činjenica da žene koje su žrtve nasilja uporno ne dobivaju očajnički potrebnu pomoć i zaštitu. I to ne samo za sebe, već i za svoju djecu koja itekako pate, vide i osjećaju sve ono što se oko njih događa. Ovo vam pišem kao djevojka od svojih još uvijek 25 godina koja je također prošla određene strahote i jade o kojima nisam spremna javno pričati i koja je slušala intimne priče prijateljica i nepoznatih žena preko interneta o strahu, nasilju i opravdanom nepovjerenju prema institucijama. Za one intelektualno i duhovno siromašne koji napadaju takve žene jer se nisu zauzele za sebe, jer to nisu prijavile i ostale notorne gluposti, samo ću reći da takve situacije i odnosi nisu crno-bijeli i da iz takvih odnosa nije jednostavno pobjeći. Jer da je to lako, onda bi to mogao svatko! U podlozi takvih odnosa gotovo je uvijek prisutna neka manipulacija i vrlo kompleksna psihologija nasilnik-žrtva koju svaki psiholog, psihijatar i socijalni radnik mora poznavati.
Ovdje čak nisu problem zakoni, jer su zakoni negdje crno na bijelo napisani, već provođenje istih. Problem uvijek proizlazi iz samog društva i onda se to naravno preslikava na službe pa sve do najviših instanci. Mi kao društvo duboko osuđujemo takve žene, vrijeđamo ih, govorimo da su same krive, da se to nama nikada ne bi dogodilo, da su to same tražile i isprovocirale. Većini Hrvata je vjerojatno i nepoznat pojam silovanja u vezama i brakovima, jer, kako bi baka Štefica na Facebooku napisala (a to su naši najstrastveniji i najveći glasači - God help us all): “Pa ona je u braku s njim, a to je bračna dužnost, što ona izvodi?? I naravno da tu onda čovjeka mora uhvatiti neki jad, jer zna da druge ne može mijenjati, već jedino samog sebe. Pitaš se što napraviti, vrijedi li uopće protestirati? U zemlji gdje se ni jedna poznata ženska ličnost dubljeg džepa dugo nije mogla izboriti s nasilnikom, kako da onda očekujemo da se neka prosječna žena, koja ne može poplaćati sve te sudske procese, izbori? Što da ona napravi? Gdje god da pođe, naći će je. Većina ljudi joj neće pomoći jer se i oni boje za sebe i svoje obitelji. Ta žena neminovno uđe u začarani krug očaja gdje polako počne prihvaćati opciju da će vrlo skoro završiti pod zemljom.
Molim vas da pružite pomoć onim ženama za koje znate da nešto slično prolaze. Uvijek postoji šansa da se nešto promijeni i da upravo VI budete taj okidač da se toj ženi promijeni život, i to ne samo njoj već i njenoj maloj dječici. Srce mi se lomi dok ovo mahnito piskaram na svom laptopu, suzdržavam suze i knedlu u grlu jer želim svoju misao izvesti do kraja. Promjena dolazi od nas samih, od naše volje, naših akcija, naše životne hrabrosti!
Mi jesmo malen i napaćen narod, ali znam da posjedujemo tu žilavu, slavensku snagu s kojom zaista nešto možemo napraviti. Nema ništa gore od letargije, nema ništa gore od apatije, jer se tada naš duh gasi, tada naš duh umire.
Vaša Q
Comments